Jedan od simbola našeg predivnog grada je naravno Đakovačka Katedrala. Kroz povijest je definirala naš grad kao crkveno središte i samim time imala veliki utjecaj na naš grad. Cilj ovog bloga je proširiti znanje o povijesti našeg grada!
Đakovačka katedrala stolna je crkva biskupa Đakovačke i srijemske nadbiskupije. Inicijativu za njenu izgradnju dao je Josip Juraj Strossmayer, jedan od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. S obzirom na to kako je istočna Slavonija zadnja točka katoličke vjeroispovijesti u ovom dijelu Europe, Strossmayer se odlučio za projekt života koji će promijeniti ulogu i sliku Đakova i Slavonije.
Gradnja katedrale trajala je od 1866.-1882. godine, a u procesu njene izgradnje sudjelovali su vrsni majstori svoga doba od kojih je neke Stossmayer i osobno poznavao. Glavna dva majstora zadužena za njeno projektiranje su romaničar Karlo Rosner iz Beča te neogotičar Fridrich Schmidt čije radove Hrvatskoj ne nalazimo samo u Đakovu. Da je Katedrala zaista bila životni projekt govore njeni detalji te informacije tijekom izgradnje koje su nam poznate.
U samome temelju nalaze se 395 pilona od slavonskoga hrasta koji su zasuti tada vrlo suvremenim građevinskim materijalom, cementom. Iz ptičje perspektive, katedrala vjerno prati običaje pri izgradnji kršćanskih sakralnih objekata zbog čega je u obliku križa.
Ona sama izgrađena je od otprilike sedam milijuna komada cigle čije je porijeklo ciglana iza današnjeg đakovačkog groblja, s lijeve strane puta koji vodi u Dragotin. Da bi dobio što kvalitetniju opeku, Strossmayer je iz Italije doveo nekoliko vrsnih radnika za koordinaciju njene proizvodnje. Zapanjujući vanjski izgled bazilike odaje trud i godine uložene u nju samu što ju čini monumentalno arhitektonsko remek djelo svoga vremena.
U katedrali se nalaze 43 freske na velikim zidnim plohama od kojih je Talijan Ljudevit Ansiglioni izradio dvije dok su ostatak naslikali njemački slikari – otac i sin Aleksandar-Maksimilijan i Ljudevit Seitz.
Također, katedrala je obogaćena sa sedam oltara, 31 kamenim kipom te 32 reljefa među kojima je i bijeli mramor koji se nalazi u kripti. Tijekom 16 godina u izgradnji katedrale su osim zvučnih graditeljskih imena sudjelovale i prave male vojske zidara, klesara, paliri, šegrti, nadničari i dr. koji su dali svoj doprinos te svakako zaslužuju ostati zabilježeni.
Stručni radnici su uglavnom bili različitih nacionalnosti dok su fizički radnici uglavnom bili iz Slavonije, a kamenoresci iz Hrvatskog primorja, Istre i sjeverne Italije. Među najskupljim materijalima bio je kamen koji se radi uštede što više vadio iz kamenjara u Zdencima, Mandićevcu i Glogovici. Tijekom lipnja 1869. godine kada je gradnja bila u punom jeku, na projektu đakovačke katedrale sudjelovalo je više stotina stručnjaka, radnika te ostalog osoblja.
Kao glavni uzor za đakovačku katedralu poslužili su primjeri lombardskih i talijanskih romaničkih katedrala kao primjerice ona u Pisi. To je bitno napomenuti zbog toga što su navede romaničke katedrale rađene izrazito kvalitetnim materijalom te se u njihovoj gradnji nije štedjelo. Međutim, nastojanja Crkvenog građevnog odbora, Stolnog kaptola i biskupa Strossmayera bila su takva da se pokušavalo što više uštedjeti.
Što pravilnija raspodijele novca tijekom izgradnje zapravo i nije ništa čudno s obzirom na činjenicu kako je regija gdje se gradila ovakva monumentalna građevina siromašnija nego regije čije su katedrale bile uzor đakovačkoj.
Upravo je to bio glavni izvor problema koji su se javljali prilikom izgradnje. Primjerice, pitanje stupca kupole skoro je bilo presudno za daljnju suradnju Rosnera i Strossmayera.
Rosner je pristao da određenu štednju ali je ustrajao u tome da stupci kupole u cijelosti budu od kamena dok bi se ostali stupovi u katedrali izrađivali od cigle.
Takvo nešto bilo je preskupo Kaptolu i Strossmayeru zbog čega je 1968. godine došlo do sukoba na relaciji Rosner – Strossmayer u kojemu nijedna strana nije popuštala.
Događaj koji je utišao nedoumice bilo je urušavanje kupole leopoldstadske crkve Svetog Stjepana u Budimpešti nakon čega su Kaptol i Strossmayer konačno popustili.
Nakon smrti Karla Rosnera u srpnju 1869. godine kao sljedeći glavni arhitekt gradnje izabran je Friedrich Schmidt, jedan od najzaslužnijih promotora i nositelja neogotike u srednjoj Europi. Pri izvedbi radova Schmidt je samo u osnovnim crtama pratio Rosnerov projekt.
Paralelno, to je vrijeme kada je biskup Strossmayer vrlo malo boravio u Đakovu zbog političkih aktivnosti usmjerenim ka Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi što se smatra jednim od glavnih razloga usporavanja tempa izgradnje katedrale.
Đakovačka je katedrala za povijest umjetnosti, a osobito arhitekture, cijele Srednje Europe u 19. stoljeću, danas izvanredno referentna točka ponajprije zahvaljujući tome što kroz svoju povijest gotovo uopće nije stradala, za razliku od većine važnijih crkava iz istog razdoblja u Austriji, Njemačkoj ili Mađarskoj, koje su ili u potpunosti uništene ili su izgubile, katkad manji, katkad veći dio svoje unutrašnje opreme u Drugome svjetskom ratu.
Iako je požar 1933. jako oštetio prostor oko glavnog kora katedrale, obnovljena je prema izvornoj situaciji, tako da i danas cijela građevina u osnovi ima izgled kakav je dobila neposredno nakon posvete i otvaranja 1882. godine.
Katedrala izražava zamisli biskupa Strossmayera o religioznoj umjetnosti, težnji za kulturnim preporodom hrvatske nacije, stav o ulozi katoličanstva i papinstva u kršćanskom svijetu te njegov politički smjer o budućnosti slavenskog Juga.